srijeda, 01.11.2006.

Sisvete...

Vrijeme kad se sjećamo svih svojih dragi pokojnih, molimo se za njih, za njihove duše, odnosimo im cvijeće i palimo svijeće u nadi da će jednog dana i nama netko tako... I samo rijetki valjda shvaćaju licemjernost sve te strke oko Sisveta. Cijele godine se ne sjetimo ni same umrle osobe, nekoga tko nam "toliko znači", a kamoli da odemo na grob, pomolimo se, "popričamo" s njim, podijelimo neki poseban trenutak sa uspomenom... ali smo zato svi strašno ažurni tokom Sisveta, dva mjeseca prije razmišljamo kakvo ćemo cvijeće naručiti, mjesec dana prije naručujemo, dva tjedna prije razmišljamo kakve kolače pečemo za goste, tjedan prije peremo prozore, tri dana prije sredimo grobove, dan prije odnesemo cvijeće... a na sam dan se šećemo okolo, zapalimo još poneku svijećicu, razgovaramo sa poznanicima... neke od njih vidimo još samo na sprovodima i na vjenčanjima, ali to je svakako prilika da se kaže: joj, pa ti sto godina izgledaš isto (primjetite kako se time suptilno daje do znanja da oni ZNAJU da vi imate već sto godina, ako ne i koju više), kako se dobro držiš... Sisvete se prodaju kao i ono glupo Valentinovo, koje služi jedino cvjećarima i onima što prodaju i proizvode lampaše i svijeće. A sve to, naravno, zbog jednog, glavnog, ultimativnog, ma jedinog bitnog razloga kojem se zahvaljuje opstanak homosapiensa: DA NE PRIČAJU LJUDI.... eeeeeee, da ne pričaju ljudi... Ma ljudi uvijek pričaju, ako ćeš ih slušati. Poanta je, trebamo se sramiti sami sebe. Pa jebem mu mater, radije nemoj ni ići na to groblje, ako ti nitko tamo već ništa ne znači! Pa veći je grijeh sve to raditi iz straha od sramote, nego biti iskreno ono što jesi. Meni se, iskreno, gade svi ti licemjeri, i te ušminkane i dotjerane face... jedino lijepo je što je groblje tako lijepo mjesto na Sisvete, ali ono baš baš... popneš se na vrh groblja, ili na susjedno brdo, i uživaš... jednostavno, lijep osjećaj. A ja se, usput, ni najmanje ne bojim duhova i tih stvari, tako da nemam nikakvih probema s grobljem. Tako, ovim sam postom samo htjela reći koliko smo mi ljudi zapravo glupi, primitivni, grubi, jadni, i svašta još... ali to samo znači da one prave još više treba cijeniti i voljeti. Štoviše, treba sve voljeti, tek toliko da vidiš što sve postoji, i da znaš da "nekakav" sebi nikad nećeš dopustiti da postaneš... i što je najvažnije, da znaš da ti JESI čovjek. Aj sad...kiss
- 17:14 - Spread your wings ( ukupno: 21) - Dive into my colors - #

utorak, 24.10.2006.

Eto ti ga sad, došla mi inspiracija

Taman kad ja kažem da više neću pisati, uvati me da nešto kažem. To je ta moja obrnuta psihologija, čim nešto moram, fuj, bježi. Haha, prevarila sam sama sebe.thumbup nije meni lako...headbang
Naime, ovih dana viđam jaaaako puno depresivnih postova po blogovima. Jedna stvar je biti depresivan i patetičan s pravim razlogom, ali stalno kukat kako te nitko ne voli.... ma, sve se razumije, ljudi se ponekad stvarno osjećaju nevoljenima, a koliko god da seru, svi trebaju ljubav da bi bili dobro. To je sasvim realan pogled na međuljudske odnose. Aaaaaaaaaaaaaaaali, oni koji se ne trude oko sebe sami su krivi za svoje stanje. Stalno plakat kako te nitko ne voli, ti si depresivan, ovo ono... pa normalno da te tada nitko neće voljeti! Ljudi ne trebaju stalno slušat tuđe probleme, imaju i pun k svojih. Nije to zato što su sebični ili ne znaju biti prijatelji... al šta je previše, previše je, brate. Znam to po tome što sam i ja znala bit takva. Ali neodgovorno je i glupo očekivat od drugih da uvijek budu ćebavi (Tamarawink) kad si i ti. Ponekad je u redu, treba se izjadat drugu, al ne i njega mučit s tim. Ev npr, Žuna druga mi i ja... svakih mjesec i pol se izjadamo dobro jedna drugoj što se tiče problema, i bude nam lakše... al ono baš baš, da podijelimo bol. Naravno, sve mi sebi možemo reć, ali saslušamo se, i idemo dalje. Ja sam prije živjela u uvjerenju da, ako netko s tobom ne cmolji kad si obješen, da taj nije prijatelj. Ma upravo suprotno! Pravi prijatelj neće uvijek s tobom plakati, jer, kako reče jedan drugi moj prijatelj, to zapravo potiče na samosažaljenje. A tko to treba? Pa da postaneš polu-živo biće koje se hrani tuđom energijom i crpi pozitivnu energiju iz ljudi svojim jadikovkama. I svatko s nagonom za preživljavanje bježi od takve osobe, RAZUMLJIVOcool. Ako imaš problem, kažeš ga fino, i probaš riješiti. Konstantno cviljenje ne pomaže nikome. Probjate radit nešto kreativno, pa nek bar bude nešto od te boli. Najgora zamka je cijeli život samog sebe sažalijevati, a nikada ne raditi na sebi.
Ajte, ostajte mi dobro, čini se da sam bek, pa ću valjda češće pisat. kiss
I da, pozdrav pokvarenoj muzi hhhhhhzujo

- 13:44 - Spread your wings ( ukupno: 9) - Dive into my colors - #

ponedjeljak, 23.10.2006.

Nou tajtl

E vako, buduci da se meni vec jedno duze vrijeme ne da pisati na blogu, sad vas sve obavjestavam da ga necu gasiti, ali blog je trenutno u pauzi. Tako da se ne gnjavite s dolascima i provjeravanjima. Kad nesto bude, vec cu se ja reklamirati. I dalje cu komentirati, ofkors. Jednostavno uopce nemam inspiracije za pisanje... sto ne znaci da me vec sutra nece lupiti pa napisem nesto. Ali potrudit cu se da ga dotjeram, da bude lijep. I mijenjat cu dizajn, ovaj je pravo depresivan. I tak, aj pozdrav, pusawavekiss
- 15:15 - Spread your wings ( ukupno: 1) - Dive into my colors - #

srijeda, 04.10.2006.

Kad je bilo Bijelo dugme...

aj evo i mene, zna se, red je red...
E sad, znam da je malo izvan vremena, ali eto, mogu podijelit i poneko sjećanje sa vama, a pogotovo znam kome će se ovaj post jako svidjeti - mom Rebaču (gle, Rebač, mašem ti sa blogasmijehwave)
Svima vam je već do sada vjerojatno jasno da ću pisat o koncertu Dugmeta. Joj, kako smo se mučile da nabavimo one karte... prvo za obje, pa je onda onaj kreten našao pod klupom čep od cole i sjebo mi proračune, jer sam nakon tog ostala sama da se trujem colom, dok je ona sigurno išla... da da, dok joj starci nisu rekli da ak ne bude imala s kim ić, da će ić onirofl a demn, luzer. E nakon toga uskače Barin, i prodaje meni čep, i aj fala Bogu, sad mi planiramo bez problema kak ćemo ić. Joj, još sve te mailove imam, kak smo se dogovarale, svaki dan se vrtilo bd na winampu, reko ne smije se dogodit ni jednu pjesmu da brljamo riječi.
Dakle, 22. lipnja, idemo nas dvije na koncert velikog Dugmeta. Prvo je Rebač kasnio na stanicu pa umalo da propustimo voz (znam da nije naša riječ, al sam sentimentalno vezana za nju, oprostit ćete mi). Dolazak u velegrad.... joj, imaš dojam da svi idu prema Maksimiru, a stvarno je svakave raje bilo. Odemo na pizzu da smirimo glad, i piči na tramvaj. Kad tamo... Woodstock... svi na travi, sjede i baš im dobro. Mi išle malo prošetat da tako smotane ne bi poslije koncerta skontale da smo se izgubile, jel... predamo karte, pred ulazom nas ženska prepipa, dobro da nije tražila da se gole skinemobang(još kad je Rebač reko: zamisli da je ovak pipala Bubsa, on bi joj odvalio šamarrofl). A onda, 5 dugih sati čekanja.... na suncu, a voda skupa ko suho zlato. I nemaš kud gledat, sve ti dosadi nakon tolko vremena... mislim da mi se stadion tolko zacrto u pamćenju da ga nikad neću zaboravit...lud Ond smo još pjevale Bohemian rhapsody cijelo vrijeme, da nam brže vrijeme prođe.
Koncert počinje u 9 sati, malo su elitno kasnili, normalnosmijeh al kad je počelo.... aaaaaaa, nema tu dovoljno riječi, ili točnije, nema vremena da sad pišem. E što smo se navrištale za Bregom, sjećaš se, Rebeka? Ja se naplakala, obje se naskakale (ja umalo i ispala s tribine, DEEEEEEMN), Rebču je ko i uvijek trebalo šaptat, pa čak i Bregine pjesme, haha... teško je sad opisati tu magiju. Bend koji sam najviše htjela uživo čut, a za koji je najmanje šanse bilo da se to dogodi, i eto! A to kako ja volim Dugme, e od toga može cijeli roman nastati, pa se moram suzdržat da ne pretjeram. Ali cijeli taj svijet, vrijeme vlakovaa, punog mjeseca, ruzmarina i golubova... zadnji romantik na ovom svijetu, nema tu... aj da se ne raspekmezim sadwink i tako prođe i to, odemo kuć... al ništa više nije bilo isto. Meni barem je taj koncert bio nešto nakon čega se svašta izdogađalo, i ko da sam od tada ovo što sam i danas. Jedan od najboljih dana u životu, definitivno... e da, i bile smo tak dobre da smo zvale ljude s koncerta da malo podijelimo radost - Rebač Jospu kad su bile Lipe, a ja mamu kad su bile njene najdraže pjesme (Dugme nam je familijarno, inače). I to je bio početak super ljeta....
Za kraj, nekoliko pjesama, meni dragih i Rebeki dragih.

Jer kad ostaris

Jer kad ostaris
niko ne kuca na tvoja vrata
ni potok s ribama od srebra
ni mlado zdrijebe vlazna oka
ni jabuka u cvatu
niko

Samo ja kad ostaris
kao oblak u tvojoj kafi
doci cu u krombi kaputu
i cucu kad ti se moje ime omakne
i krene
polako sama od sebe
posljednja suza za mene

Jedan za drugim
vozovi polako prolaze
kao i obicno
stavices kacune u prozore
cini mi se da
mjesec ramazana pocinje
o pomalo je tuzno
kada ostaris


Bijelo Dugme - Sta bi dao da si na mom mjestu

Sta bi dao da si namom mjestu
da te mrze, a da ti se dive
sta bi dao za veliku gestu.
Mjesto svoga da tvoj zivot zive,
sta bi dao da mozes ovako
dici ruke a puk da te slijedi.
Dal` bi i ti u svom srcu plak`o
kao sto se moje srce ledi

Ti, budi sretan sto si preko puta
i sto nas strasni led pred provalijom djeli.

Jer ovo je mojih pet minuta
a pred tobom stoji zivot cijeli.


Bijelo Dugme - Pristao sam bicu sve sto hoce

Pristao sam bicu sve sto hoce
Evo prodajem dusu vragu svome
I ostacu samo crna tacka
Poslije ove igre kad me slome
Kad me mirno slome
Pristao sam bicu sve sto hoce
La la la la la la la la la la

Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati
I to sam mislio
A sad nosim kako mi ga skroje
Po meni se nista nece zvati
Po meni se nista nece zvati

Zablude sam, evo, prestao da brojim
Nemam kome da se vratim kuci
Dokle pjevam dotle i postojim
Prijatelji bivsi, prijatelji buduci
Pamtite me po pjesmama mojim
Pamtite me po pjesmama mojim


Bijelo Dugme - Ne placi

Rijeci, rijeci,
Samo rijeci
I komad ljubomore u zraku
Kao da me gleda ogledalo
Dah ga muti i bistri
Sa malo srece mogli bi i razbiti caroliju
Ne placi

Evo tu sam
Krijes oci
Kao glib ispod nokata
Na brzinu malo poravnas carsafe,
I sredis sminku, popravis kosu,
I vec izgleda kao da prije mene ovdije
Nikog nije ni bilo
Ne placi

Zakuni se u nesto
Precuti, slazi mi
Zatvori zamnom vrata
I vise ne placi, ne placi, o ne placi.

Smrde rijeci,
Smrde rijeci.
Rukav invalida na vjetru.

Govoris vrelim usnama
Hladne rijeci i osjecam
Nema nade, nikad vise nece ni smrznuti
Ni opeci
Ne placi

- 15:21 - Spread your wings ( ukupno: 20) - Dive into my colors - #

subota, 23.09.2006.

O metalu…

Stil koji je postao vrlo popularan, ali uz svu popularnost, ide i ono negativno… neobrazovani, zatucani i ograničeni reći će da je to samo gomila buke.nono Normalno, ne mora se sve svima sviđati, ali onda moraš imati razlog zašto ti se ne sviđa, ili reći da ne razumiješ takvu vrstu glazbe. Baš, kad bi to bilo samo tako, priznati da ne razumiješ… lakše je napraviti se pametnim, i odbaciti sve što je izvan granica tvog shvaćanja.mad
Potaknula mene tako nekidan profesorica iz hrvatskog nam jezika, da malo promislim o tome. Naime, reče ona nama da ona to ne može slušati, da je to ništa, da nema nikakvog suzvučja, reče dečkima da oni nemaju nikakvog glazbenog obrazovanja, i još usto kao primjer sklada navede Beach Boyserofl. Malo me to iznenadilo od ženske koja ipak poznaje povijest umjetnosti. lud
Da krenemo od početka, točnije, od početka dvadesetog stoljeća. Kako sad učimo na književnosti, u to vrijeme počeli su se zbivati u svijetu neki preokreti – tehnološki razvoj, svjetski ratovi, Freud i psihoanaliza, filozofija, posebno Nietzsche, utjecaj dotada relativno nepoznatih kultura… i tako se javi potreba da se i u umjetnosti, kao sredstvu izražavanja, učini nešto novo (nešto divljesmijeh), nešto što bi bilo totalno drukčije od pretodnog razdoblja, tj. romantizma. Romantizam je bio bogat osjećajima, strašću, razvila se harmonija, a kromatika se koristila u okvirima zadanog tonaliteta (znači, ako je skladba pisana u C-duru, koji nema nikakve povisilice ni snizilice u svom izvornom obliku, kromatika bi značila da se tu dodaju nekakvi disovi, eisovi, fisovi, ili asovi, esovi, tj. tonovi koji su za pola tona povišeni ili sniženi od tonova tonaliteta, i to na mjestima na kojima bi umjetnik osjetio potrebu da ih upotrijebi). Već pred kraj 19. stoljeća, upravo zahvaljujući sve većem korištenju kromatike, dolazi do nekih sasvim novih zvukova u skladbama koje se danas smatraju dijelom klasične glazbene baštine. I tako, malo po malo, došli su skladatelji i do proširene tonalitetnosti, što znači da okviri tonaliteta više nisu tako strogo poštovani. Još uvijek su postojale tonika, subdominanta i dominanta (za sve one koji žele nešto više znati o glazbi: tonika, subdominanta i dominanta su tri glavna stupnja tonaliteta, tj., prvi, četvrti i peti stupanj tonaliteta – kod C – dura su to c, f i g, i zahvaljujući tim tonovima se postiže osjećaj određenog tonaliteta), ali se nisu javljale tako često, a kromatika je pridonijela tome da više nije postojala takva sigurnost u jedan tonalitet. Kasnije je došlo i do potpunog oduststva tonaliteta, ili atonalitetnosti, onda politonalitetnosti (zamislite da imate dvije dionice neke skladbe, ili nekoliko instrumenata, i svaki svira u drugom tonalitetu), polimetrije (ista stvar, samo dionice ili instrumenti sviraju u različitim mjerama, tj. različit im je ritam), pojava clustera – istodobno zvučanje nekoliko tonova koji su jedan do drugoga na klaviru, npr. udarite rukom po klavijaturi, onako bezveze, i dobijete cluster. Posebna priča je pojava dvanaesttonske tehnike, ili dodekafonije, što je zapravo tehnika skladanja, malo komplicirano da sad objašnjavam, i ovako imam osjećaj da ću pretjeratzujo… onda aleatorika, punktualizam ili poentilizam, serijalna i konkretna glazba, futurizam koji je bio posebno militaristički nastrojen, impresionizam (koji je u svojim počecima krajem 19. st. odbacivan od strane akademika i tradiocionalista), a posebno vezan uz metal zbog kojeg sve ovo i pišem je ekspresionizam. U dvadestom stoljeću po prvi puta dolazi do pojave pluralizma stilova, što znači da su se neki stilovi vremenski podudarali, neki su se izmjenjivali jedan za drugim… Ali ono što je većini zajedničko je da ih je većina i danas teško slušljiva ili je potpuno neslušljiva. Poslušajte samo skladbe Schönberga, Berga, Weberna, Cagea, Bartoka, Stravinskog, Stockhausena, Prokofjeva… kod Žune, kolegice mi, na blogu imate nešto o ovim skladateljima, pa slobodno svratite i upotpunite znanje. To je glazba koja je teška za shvatiti i za slušati, i nepotrebno je reći koliko je bila odbijana, a i danas nije puno bolja situacija, jer čak ni glazbeno obrazovani ljudi rijetko puštaju Bartokov Mikrokozmos (obavezno poslušati!) kod kuće. Iz ovoga što sam do sada napisala, očito je da ta glazba nije «ništa», da je trebalo znanja i umijeća da se napiše, i da je potaknuta izvornim i originalnim mislima i osjećajima. I opet se dogodilo, ni prvi ni zadnji put, da je ono što je prije odbacivano, sada zasluženo cijenjeno! thumbup
Neću sad prepričavati cijelo dvadeseto stoljeće, nego ću prijeći direkt na stvar, već je bilo i vrijeme. Taj metal… ima nešto u tome, mora se priznat. Pjesme su toliko ekspresionističke, toliko napadno iskrene, čak i ta buka nije obična buka, a i buka nije u metalu prv put prisutna kao sredstvo izaražavanja, koristila se još prije sto godina u nekim gore navedenim stilovima. Tekstovi su često kritika današnje stvarnosti, apel na razum čovjeka, mudrost, iskrenost, osjećaje, ili pak nešto što drugima zvuči totalno pomaknuto, al sve je to dio umjetnosti. Što se tiče tehnike, nikako sve metal skladbe nisu lagane a sviranje, ima i težih i lakših. Nije ni svaki metal bend vrijedan, kao što ni svi skladatelji od antike pa do danas nisu umjetnički vrijedni. I jasno je da ne slušaju svi metal jer zaista osjećaju to, nego se povode za društvom, ko muve bez glaveheadbangheadbangheadbang. Ali metal je privlačan mladima, zabavan je kao što je rock bio ranije dok je još bio potpuno mlad stil, pa je zato otvoren dosta širokom slušateljstvu. Kad poznajete povijest glazbe, nebrojene su usporedbe koje se mogu postaviti između ovog stila i npr. klasike ili baroka – i tada je bilo tih «fejkera», pa onih koji slušaju samo zbog zabave (nisu svi umjetnici, jel, i to je ok, oni nikako nisu fejkeri), i oni koji u tome stvarno vide nešto više.
Kao i svaku umjetnost, i metal ili osjećaš ili ne. Ja ga čak i ne slušam toliko, zapravo sam se tek nedavno počela zanimati za njega, pa ipak osjećam to nešto, i uopće mi nije teško shvatit što se to kod metala sviđa tim njegovim poklonicima, i zašto je tako popularan. Ja bih ga čak nazvala ekspresionizmom 21. stoljeća, ali obrazovaniji od mene će vjerojatno pronaći dovoljno materijala da to nazovu nekim posebnim imenom. Sve je to dio povijesti glazbe, ili točnije rečeno povijesti, koja ide dalje, i ono što je sada sadašnjost, već idućeg trenutka je prošlost. Glazba je uvijek ispred svog vremena, a ljudi obično iza svog vremena, i zato uvijek ono novo doživi odbacivanje i pljuvanje. Ne mora se svima sve sviđati, to je već stvar ukusa i doživljaja, ali treba probati sve shvatiti. I prema mom mišljenju, totalno je blesavo da netko tko proučava povijest glazbe cijeni sve ono što je bilo prije samo jer je bilo prije, a da nema pojma o tome koji su najveći rock, metal, pop bendovi, skladatelji i izvođači. Jednom će klicni po glazbenim školama učiti o rocku kao umjetničkom pravcu u glazbi u drugoj polovini dvadesetog stoljeća (pa i kasnije, teško je sada reći da li je rocku odzvonilo jednom zauvijek što se tiče daljnjeg napredovanjano), i o metalu kao nečemu što se pojavilo osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Glazba je najuzvišenija umjetnost, rekao je jedan filozof, a sve ono što se zaista može nazvati glazbom je uvijek umjetničko, pa tako i metal. A oni koji se i ne trude shvatiti, poruka njima je: samo zato što vi ne razumijete, ne znači da je bezvrijedno i glupo!burninmad

eto, aj viđamo se, do novog postasmijehsmijehsmijeh pusakiss
- 23:30 - Spread your wings ( ukupno: 17) - Dive into my colors - #

utorak, 19.09.2006.

Dobrodosli u hotel Panonija...

E sad, nakon svih onih popunjavanja koje sam morala odguliti, sad jos i da smisljam prvi post...headbang
Kao sto rekoh u naslovu, dobro vi meni dosli, i ovom prilikom bih pozdravila svoje nadasve revne prijatelje koji me nagovorise da se i ja priklonim glavnoj struji i napravim blog. Mda, Zuna je samo trazila nekog da s njom sere po netu... party
Malo o nazivu bloga... svi mi znamo da je ovaj nas kraj jednom davno bio pod morem, koje se zvalo Panonsko more. Pa tako, jednom jedan covjek napisao pjesmu, meni se svidjela, i cim skontam kako da dodajem pjesme tamo sa strane, ubacit cu je. Uglavnom, radi se o moreplovcu koji je izgubio more. E to je pjesma i za suze i za smijeh, ali shvatite to kao metaforu...yes zasad dosta.... ajl bi bek uskoro sa pravim postom. Pusa svima! (gdje su mi smajlici, vi koji se kuzite u blogove??? evoooooo iiiiiiihsmijeh)
- 21:51 - Spread your wings ( ukupno: 7) - Dive into my colors - #